Vjera

Vjera (juče, danas, sjutra)
                   

                            "Vjerovanje počinje, gdje mišljenje prestaje"
                                                                      Kjerkegor

Vjera u bolje sjutra. Vjera u sebe. Vjera u promjene. Koliko vjera i vjerovanja običnog čovjeka. Fenomen vjere, veoma je širok i zanimljiv, pa ću se truditi da svoj stav iznesem hronološki. U smislu kratkog putovanja od juče do sjutra. Pa da počnem.

Juče

Neka u ovom mom osvrtu , juče, bude sinonim za sve ono što se desilo u prošlosti. Vjerovali smo u ideale porodice, pa su nam porodične slike krasile zidove domova. Vjerovali smo u sablje, koje su nas vodile kroz ratne vihore. Kroz krvlju okupane, potrebne i nepotrebne staze istorije. U ratu se ratuje, nikako misli, jer jednostavno, sablja kida misleću glavu. Zatim smo vjerovali u kraljevsku krunu, koju smo otjerali, na sami trzaj naših sivih ćelija. Vjerovali smo nakon toga u utopijsku šarenolikost, sive pozadine.  Trzaji misli, samo su mijenjali subjekte i objekte vjere i vjerovanja kroz istoriju, i laganim koracima doveli, do onoga što nazivamo:

Danas

Danas vjerujemo da juče nije ni postojalo, ili da živimo u jučerašnjici u kojoj snivamo sjutrašnjicu, a ustvari samo zaboravljamo da je danas danas. Divno razmišljanje?! Vjerujemo da nam je život nametnut, a nije. Vjerujemo da neko pravi naše izbore, a ne pravi. Vjerujemo da je lijep dan, a kiša lijeva. Vjerujemo da je susnježica, a ustvari samo vjetar raznosi krune maslačaka. Vjerujemo da je danas juče, a nije. Vjerujemo da smo ljudi, a nijesmo jer ne mislimo. Vjerujemo da je ovo kraj, a nije. Jer kao što duga dođe posle kiše, dođe i ono što se zove

Sjutra
Sjutra ćemo vjerovati da mi nijesmo bili mi. Vjerovaćemo da smo bili marionete u rukama čeličnog glumca. Vjerovaćemo da smo bili, kakvi jesmo, zbog nekog istočnog ili zapadnog vjetra. Zbog neke riječi, vjerovaćemo u sebe, samo onda kad bude prekasno. Vjerovačemo u nikad laživije ideale i prevare. Vjerovaćemo u ništa i misliti, a u ništa se ne vjeruje.

Zato dok smo na vrijeme trebali bi se okrenuti pravim idealima. Blagosloveni smo idejama i mišljenjem, ali ne mislimo o idejama. Zašto je to moguće, a neke sitnice nemoguće?! Vjerujmo u sebe. Ko je vjerovao u velike šampione, posle poraza? Niko, do oni sami. Vjerujmo, mislimo i dođimo do trona. Kao Steaua iz Bukurešta, početkom devedesetih. Dođimo tako do kraljevskog trona, jer smo svi mi kraljevi. Do krune, krune ispunjenih snova i pravih vrijednosti i ideala. Nemamo kraljevsko odijelo? Imamo! To je vjera!
PS: Vjera se zvala i jedna djevojka sa kojom sam sjedio na jednom mostu, dok je Morača šumjela kao Don. Vjera mi je pomogla da vjerujem u sebe. I danas još vjerujem. Jer šta je čovjek bez vjere? Ili pak, Vjere ...?