Naši dani

'... nabujao šljam i poroci... '' Vladislav Petković Dis

Satirična pjesma, Vladislava Petkovića Disa, simbioza satiričnih djela tog vremena i gorčine koju je narod osjećao. Danas, gorčina je još veća, a šljam je nabujao kao pomahnitala rijeka, koja je potapala gradove i kule. Kažu da se država ogleda, kako se njeni građani ogledaju u zakonskim ogledalima. Tačno. Mislim da mi to ogledalo lomimo svako sedam godina pa nas prati neka nesreća. Zašto tako mislim? Jednostavno je, zakleću se, da su ministar(koji priča stvari iz drugih resora), jedan operativac bilo kog državnog sektora, spremni da zajedno sa baba Persom, koja zna ko je koliko potrošio u životu, naprave najpakosniju prevaru u istoriji. Naravno tu bi se našao i jedan novinar da od te afere i prevare, napiše odu dovitljivom umu. Samo, bolje da nas prati nesreća i slomljena ogledala, nego da pustimo posadu našeg broda da počne raditi sa babom. Spomenuh novinare, elem, morao sam. Iz dana u dan, averzirani tekstovi nude prosječnom crnogorskom čitaocu gomilu gluposti. Zar treba dosipati u već punu času?! Od promašaja srži teme, do (ne)ozbiljnosti da sve stane u minut, dva ili redak, dva, kako god želite, pa do promašaja sagovornika, koji promašuju svojim strelicama, naravno dirigovanim, tablu za pikado. Samo sto ne igramo pikado,, nego se oni igraju sa bumerangom koji se zna gdje završava. Međutim, nije to ništa. Svi griješimo, nego nadam se da ce se omaške u novinarstvu, popraviti vremenom. Smrtni smo i grešni, ali bruka živi dovijeka. Ko bi to mogao da promjeni? Naravno, intelektualci i omladina, međutim, opet dolazimo do problema. Intelektualca ne karakteriše njegov doprinos u određenoj sferi djelovanja, vec partijska karta ili možda partijska tetovaža istetovirana na nevidnom mjestu, da bi se mogla napraviti druga u slucaju promjene vlasti?! Ne znam, ne zagledam pod tuđe skute, jednostavno znam ko sam i što sam u ovoj, valjda, mojoj državi. Ja sam ja(!?), koji samo želi da bude bolje ovoj državi. Naravno, ta želja treba da nas spaja sve, bez obzira da li smo Crnogorci, Srbi, Bošnjaci. Bez obzira da li se krstimo ili klanjamo. Mi smo ipak svi građani, naše Crne Gore. Međutim, intelektualna elita se tješi u partijama i svoje krstove njima dava. Dok šljam buja. Nedavno sam pročitao citat britanskog pjesnika, Samuela Johnsona koji kaže da utjehu u patriotizmu nađu nitkovi. Odnosno šljam. Dijelimo se, i ako možemo da se skupimo. Podijeljeni posmatramo šahovsku partiju, u otvaranju koje dobi naziv Crnogorska politika, zbog nelogičnih poteza. Broj rokada je neograničen, pa se isti ljudi rokiraju godinama, sa funkcije na funkciju, a pozicija biva sve lošija. Priznaćete da je veoma zanimljivo to? Kako će, studenti da čuju nečiji glas, ako niko neće njihov. Nijesu oni zapostavljeni i u lošem položaju, nego je problem sto je trulo ispod nivoa studiranja, trula ulica ceka. (Čast izuzecima, poštenim radnicima koji ni ne mogu da naplate svoj rad), a iznad njih kraljevi i kraljice koji su krunu zavarili za svoju, kako vole reci patriotsku i državotvorno-spasilačku glavu. Šta ce obični pješaci, ne mogu nikako doći do kralja ili se promovisati u neku figuru.

Odlutah malo, sa analizom i šahom. Samo se sjetih da su neki neboderi (kalibra, magistara i doktora nauka) na birou ili jednostavno su otišli odavde, dok su odani partijski sutereni previše visoko skočili. Ne treba da se poznajemo po politizaciji svega živog, nego da se naš dana poznaje po jutru. Po jutru koje misli!